Znam, znam, vraćam se na period prije rođenja, ali jednu stvar morate da shvatite – problemi Tate Medvjeda ne počinju tek po rođenju djeteta. Ima tu jedan mukotrpan period i prije samog dolaska na svijet vašeg malog svežnja sreće. Biranje imena je samo jedan od.

U zavisnosti od vašeg okruženja, izbor imena vaga od totalno jednostavnog do toga da ste primorani čupati kosu i zamalo se baciti sa obližnjeg solitera. Kod vašeg Tate Medvjeda, kao i sve do sad, i ovo je prošlo donekle prosječno. Niti čupao kosu, niti se pokušao baciti sa solitera, samo izgubio koji dan sna i po koji živac ali sve u svemu dobro prošao (kako su neki znali).

Ovde je, kao i u svemu do sad, bitno da ni vi ni supuga niste tvrdoglavi kao mazge i da makar imate minimalan osjećaj za to kad se treba povući a kad držati svoj stav. Biranje imena je nešto intimno, nešto što treba da se pamti, da nosi nekakav značaj. Kod nas se to, zadnjih godina, svodi na praktično glasanje i to sa konsenzusom. Skupi se uža fimilija i zasjeda na lokaciji po izboru roditelja. Ako je mrsko štogod spremati ide se ili kod roditelja ili u tazbinu, ili pak ako misliš da će lokacija da igra ulogu u preglasavanju držiš se svoje kuće čisto da bi imao asa u rukavu. Ako ti se ne svidi ishod glasanja, lijepo kulturno (demokratski) zamoliš sve prisutne da napuste glasačko mjesto do sledećeg glasanja ili dok se ne dozovu pameti (čitaj – dok ne bude po tvom).

Ako porodični konsenzus ne uspije (a vrlo vjerovatno neće) ide plan B. On podrazumjeva kumove i prijatelje, ali to se nekako nikad ne pita direktno. Nego dok sjedite na druženju proturite nekako pitanje “…a šta vi mislite…”, ili pošto je to aktuelna tema pred sam porod, obično vas već sami pitaju “Pa jeste li smislili/dogovorili ime?”. E sad, ovdje morate da znate da svako ima svoje mišljenje o svemu i ako baš niste spremni da uvažite/saslušate svako, bolje ne ulazite u ovo. Druga opasnost je da vas vazda neko optuži da ćete mu ukrasti ime, jer tobože on/ona je planirala to ime, ali eto vi ste prvi pa ako se vama sviđa naravno da ćete da date to. Izvin'te ali kao i u svemu i ovde vrijedi ona stara ali vrijedna – Ko prvi djevojci… Jest da je malo pokvareno, ali ni život nije fer. Smišljajte vi dalje, mi smo se već iskilavili…

Znači, procedura je sledeća – sjednete supruga i ti pa napravite listu imena. Mukotrpan proces sam po sebi koji je još gori kad dodate činjenicu da, ako ste kao mi, kad ste razmišljali o imenima niste znali šta čekate. Znaci sastavljate dvije liste. Muška imena lijevo, ženska desno. Ajmo redom. Bira se abecedom, pa onda imate svetce/svetice, pa onda su tu kraljevi/kraljice, carevi/carice, prinčevi/princeze, pa upadaju poznata imena sa filmske/muzičke/glumačke scene, pa onda tek na kraju dajete prostora da mislite o imenima vaših roditelja. Ovo zadnje nije nužno i najgore riješenje ili pak najmanje bitno. Dati ime djetetu po nekom od vaših roditelja, pogotovo koji je to zaslužio, je velika čast. Ono što je po meni pomalo glupo je dati ime djetetu po roditelju koji je još živ. Zašto? Ne bih mogao da vam objasnim, jednostavno mi je glupo.

Ajmo se vratiti nazad. Znači prvi krug idu dva spiska i kad otpadnu svi bezvezni i glupi izbori, ostanete na (u najboljem mogućem slučaju) nekih 15-ak imena. Supruga i ja smo dosta čekali, nismo žurili. Više se ona u početku trudila da nađe nešto pametno, zvučno i ostalo, dok je moja logika bila “Čekaj da vidimo šta će biti, džaba se razvlačimo na dvije strane.”. Tako i bi. Nakon 4D snimka i potvrde da je muško, kreće se u malo veću akciju. Da, opet samo malo veću. Prvo smo škartirali spisak ženskih imena jer nam ne treba, a i iskreno da je slučajno bilo žensko, izludili bi smišljajući imena. Izbor nam je bio katastrofa. Danas se sva ženska imena (bar ova moderna) svela na samo nekoliko slova. Prednjače ova sa tri slova koja, kako reče jedan moj dobar prijatelj, nisu ni za koga drugog do za nekog cuku. Zamislite sebe u parku sa djetetom a do vas baka sa cukom. Vi ćerki “Lea dođi”, a baba cuki “Dođi Lea, taaakooo, dobra kuca!” Znači drama! Ili sam možda ja ostao staromodan. Đavo će ga znati!

Nekako smo više imali opcija kada su muškarci bili u pitanju pa je i sam izbor išao lagano. S obzirom da su oba djeda živa, otpala su oba njihova imena. Dalje se svelo na biranje šta bolje zvuči. Ostali na nekih 5 do 10 imena. Tih zadnjih 10ak imena bira se po sledecem principu – šta se fino slaže uz naše prezime i izaberi ime sa kojim će biti najmanje problema u životu. Objasniću i jedno i drugo.

Prvo, moje prezime je malo podugo i specifično tako da je ime moralo biti kratko i da se zvukovno lijepo nastavlja na prezime. Hmmm…, težak izbor. Kad svedeš na 3 ili 4 imena ide ovo drugo. Drugo podrazumjeva da se izabere ime koje neće biti poznato u vrtićkom i školskom dvorištu. Na šta tačno mislim?! Pa s obzirom da nam djeca zadnjih godina odrastaju u apsolutno toksičnom okruženju i nedostatku odgoja, bilo koje ime koje može da se rimuje ili uveže sa nečim pogrdnim biće vezano i rimovano, te će s toga ostala dijeca sa “Cool” imenima mome da izvrnu dupe od zajebancije sve do 20 i koje godine njegovog života. Zašto to mislim (čitaj znam)? Pa nešto slično se dešavalo i meni, samo moji roditelji meni dali ime koje nije moglo da se izvrne i nagrdi, ali mi zato Bog sve do 20-te god dao debeljuškastu konstituciju zbog koje i dan danas imam posljedice (samo što me zadnjih 15 god zaboli uvo da se obazirem na to). Mada, kako vrijeme prolazi sama djeca postaju sve više kreativna, a roditelji sve manje zainteresovani za njih, mislim da će nam imena i fizički izgled biti najmanja briga. Stvarno propadamo kao društvo!

Na kraju, kad se eliminiše sa spiska sve što podliježe ovome gore navedenom, ako ste baš, baš srećni, ostalo je jedno ili dva imena. Moja sreća je bila u tome što i supruga i ja nekako čitamo misli jedno drugom i po izrazima lica vidimo šta nam odgovara. Nakon jednog od tih pogleda i momenata čitanja misli, negdje na mjesec pred porod ostade samo jedno ime. Gospodsko. Da ga, ako Bog da, nosi sa ponosom dugo godina. Mali Gospodin Medvjed!

Pozdrav i do sledećeg čitanja!

Vaš,

Tata Medvjed.