Period u kome vaše dijete treba da izgovori prve riječi su jedan od stresnijih za roditelje. Griješim?! Mislim da ne, samo ne shvatate o kojoj vrsti stresa se radi. Stres koji proilazi iz ovog perioda je stres vezan za to ko će u utakmici odgoja djeteta prvi zabiti gol! Ovde se bračni drugovi dijele u timove i, ma koliko to ne želite prihvatiti, postajete neprijatelji.

Svaki roditelj voli svoje dijete jednako. Nema tu razlike i nikada je neće biti, ma kakvo dijete bilo. Ali, potajno, svaki roditelj želi da im dijete izgovori baš njihovo ime (titulu) prvo. E sad ako ste u problemu kao ja, a to podrazumjeva da vi radite dok su vaša supruga i dijete kući konstantno i dok ona ima vremena da programira vaše dijete da kaže MAMA umjesto obrnuto, morate da radite 5x više da razlika u rezultatu bude što manja. Shvatite ovo kao utakmicu dva najveća rivala, s tim što vaš tim nema ni jednog napadača, pola odbrane ima dvije lijeve noge i sudija je žensko. Pola koraka naprijed, tri unazad. Kako korigovati rezultat?!

Iz mog iskustva nikako. Možete probati apsolutno sve, ali rezultat je unaprijed poznat. Vaša ekipa gubi. Jedino što možete uraditi u tom periodu je dobro se zabaviti sa supružnikom. Sve što je postavki dijete skinulo tokom dana sa mamom vi gledajte da to obrnete po svaku cijenu. Zašto da ne, kad već gubite, izgubite sa stilom i pri tome se dobro zezajte. Kaže “naučila sam ga da ne gura prste u usta”! A jel?! E vi u tom momentu lezite pored djeteta i vratite ga na fabrička podešavanja tako što ćete naizmjenice gurati prste u usta i jos slasno mljackati kao da ste ih sad izvadili iz toplog pečenja. Jest malo debilno ali Bože moj, svako se bori na svoj način. Samo nemojte da pretjerate, u svemu ima granica.

Zašto danas baš o ovome? Pa neki dan mi baš supruga dade ideju da pišem o ovome. Curica koja sad ima 6 mjeseci već odavno ispušta neartikulisane krike koji se sad već polako oblikuju u nešto što naš mozak može da obradi. Od skoro smo na samoglasnicima i to po danima. Danas A, sutra E i tako po danima otprilike. Prekjuče, čini mi se, izgovara u komadu nešto što zvuči kao dada ili tata ili bilo šta između toga. U tom momentu, a bio sam za stolom – ručao, ustajem i kao najveći fan nekog sportiste počinjem da je bodrim “Tako je srećo tata, ta-ta, ajde reci opet tata, TAA-TAA…”. Već tu kuva u ženi i već slijedi komentar – “Ja reci ti tata, a mamu ko šiša.” Istini na volju veče prije toga ju je baš namučila, slabo spavala, budila se svako malo, realno ja bi je izbacio napolje, al ajd sad… Tu se meni upali lampica, evo novog teksta.

Neće to što ona prvo izgovori Tata promjeniti činjenicu da manje voli Mamu, niti da joj ona išta manje znači, samo će jednoj napaćenoj duši koja konta da to nešto mijenja, donjeti kratkoročnu radost i priliku da se hvali društvu uz kafu kako njegovo dijete voli tatu više od mame, te kako beba od 6 mj zna da je njen/njegov tata kul. Ja, kako da ne! Jbg 100 puta sam već to ponovio, mentalitet je čudo, mada je ovo bitna stvar svugdje u svijetu, samo mi nije jasno zašto. Da ironija bude još veća, to je toliko nebitno da ni sami niste svjesni. Roditelji koji su već na drugom, trećem itd… djetetu znaju da (bar oni koji rade) više vrednuju zagrljaj i osmjeh onog momenta kada uđete na vrata doma, nego jednu riječ negdje sa 5/6 ili više mjeseci koje je apsolutno slučajna i njima tad toliko nebitna.

Sad da me pitate mislim da i ne znam koja je prva riječ mog sina bila. Valjao je svašta u tom periodu. Jedino što baš dobro pamtim jeste da je odlično mrmljao i “pričao” samo kada mu je nožni palac bio u ustima. Jedno vrijeme sam mislio da će palac postati nova duda i da ćemo imati prvog gimnastičara u porodici, ali iver ne pada dalek od klade. Evo još malo pa skoro 4 god kasnije genetika opet dokazuje koliko je čudo. Da vidite samo kako lijepe šlaufčiće ima. Ljubi ga tajo! Jedina stvar koja je bila sigurna u tom periodu jeste da smo se molili da njegova prva riječ ne bude kakva psovka, s obzirom da ima međeda u kući koji je toliko impulsivan da ne može da se kontroliše i da ne skine šta sa neba u bilo kom momentu.

Danas, evo skoro 4 godine kasnije, više vrijednujem šta izgovara svaki dan, a ne šta je prvo izgovorio. Draže mi je da shvati i zna kad treba da zamoli za nešto, kad treba da se zahvali i kad treba da se naljuti i da bude glasan, nego što je MOOOŽDA trebao prije 3 ipo godine da kaže TATA. Ima vremena kada će ta riječ realno i dosaditi pa ćemo preći u totalnu kontru sa onim poznatim odgovorom “Aman dijete imaš li ti i MAMU?!!”. Sa djecom se sve mjenja i to vrlo brzo. Gledajte da učestvujete u tim promjenama i gledajte da ste sa svakom promjenom tu negdje blizu, u trendu. Ne vrijedi se sitnicama zamajavati i u tome izgubiti dio njihovog odrastanja. Uživajte zajedno, zezajte se, pravite smicalice jedni drugima, naučite klince da sve očekuju, trebaće im kad-tad.

Tata Medvjed