E dragi moji, dočekaste vi mene opet. Opet pauza, opet je bio lenj i nije mu se dalo da piše, opet neka blokada i tako to… Hm, možda, ali ne mora da znači… Elem, da nastavimo bez potrebe da se pravdam ili objašnjavam (mrzilo me realno…).

Došli smo u fazu gdje vaše dijete/djeca sad već znaju 100 đavola iako mislimo da su to i dalje bebe koje nisu svjesne i nemaju pojma šta rade. Možda i jeste dijelom istina, ali drugim djelom ima tu svega, od navika koje već polako stiču do instinkta. Sad kad je navika u pitanju podavno sam negdje čitao da naši najmlađi neke navike stiču tek nakon 40 dana, ali ne 40 dana od rođenja nego 40 dana od momenta implementacije toga nečega (igre, nekog pokreta ili sl.) Kada je u pitanju instinkt, ja zaista ne znam kako mi kao homo sapiens-i uopšte doživljavamo pozne godine i kako do sada nismo izumrli. Instinkt malog djeteta nije ravan ni jednom živom biću na planeti. Time naravno ne mislim da smo inteligentniji nego upravo obrnuto. Žašto?

Pa vidite ako uzmete homo sapiens-a i bilo koju drugu životinju i postavite određeni eksperiment, zaključak će biti da je životinja mnogo inteligentnija. Miš npr., ako se jednom uhvati u mišolovku i preživi drugi put neće ni pokušati da priđe istoj bez obzira na nagradu ili plijen. Dijete od godinu dana, sa druge strane, ako jednom učepi prst na vrata igrajući se oko štokova, uradiće to još barem 20 puta da utvrdi gradivo. Tj pokušaće da izvara sistem vrata gurajući prste sve pliće i pliće unutra dok, sa već plavim i izubijanim prstima ne skonta da to jednostavno nije moguće.

Isto važi i za bebe koje malo prije puzanja postaju užasno nestrpljive i “okretne” u ležećem položaju. Prije nego prohodaju vrte se i okreću, istražuju što je i normalno, ali ono što mi nije jasno je kako taj naš instinkt ne radi baš kako treba u svim situacijama. Ako, npr., krenete rukom prema licu bebe vidjecete da okreće glavu u stranu ili žmiri da zaštiti oči od potencijalnog napada. Sa druge strane instinkt koji treba da zaštiti ostale djelove tjela baš i ne funkcioniše kako treba. Bebe koje se valjaju po krevetu nemaju pojma o prostoru i njegovim dimenzijama, ali kontam da zato imaju oči koje u tim periodima, Bogu hvala, funkcionišu sasvim dobro. Šta hoću da kažem? Pa ne mogu da vjerujem da dijete koje leži na krevetu i odluči da protegne leđa i stomak valjajući se, ne vidi da se kraj kreveta završava i da je na još centimetar ili dva ispod ogromna provalija koja potencijalno može dovesti do bolova i suza. Kako mozak ne upali kakav alarm u glavi pa kaže, “E ajmo sad malo na drugu stranu, dalje nije dobro nastaviti”!?

Ovime hoću da kažem da i mi, logično, spadamo u grupu roditelja čija su djeca okinula na pod sa kreveta zbog momenta nepažnje. Bogu hvala sve je prošlo OK bez većih trauma i problema ali i bez naučene lekcije. Da homo sapiens od 6 mjeseci će istu glupost ponoviti u samo 20 min od dešavanje prve samo da prkosi sudbini, jer zašto da ne?!

U takvim slučajevima roditelji se odlučuju na kojekakve barikade i prepreke, ali sa mudrim bebcima, rezultati su slabi. Sledeća odluka je patos, ravan i velik bez većih prepreka. U tim situacijama, (ako nisu i ranije) bebci se pripremaju na sledeći “korak” – puznje. Tu već primjećujemo podizanje na koljena i lagano njihanje naprijed i nazad. E sad prvo puzanje dolazi u dva smjera, u zavisnosti od djeteta. Ili će krenuti naprijed ili nazad. Za nove roditelje, momenat kada vaše dijete krene unazad (dupetom prvo) umjesto naprijed to baš i nije razumljivo. “Ajde da se malo igramo”. Stavimo omiljenu igračku ili žvakalicu pa da vidimo može li do nje. Zamislite iznenađenje kada dijete krene prema tome, ali ne naprijed nego unazad u polu krug do cilja. Da li je moguće?!

Toliko o instinktu. Imao sam priliku da budem vlasnik preko 8 štenića u periodu kada je sin već imao 2 ipo godine. Šta mislite kuda i kako su štenci krenuli po svoj prvi obrok i toplinu kujinog tjela? Naprjed logično, klimavo da, ali ipak unaprijed. Kako smo živi đavo će ga znati!

E sad kad malo savladaju puzanje, smjerove tačnije, kreće muka svih roditelja na svijetu – žaštititi kuću da se dijete ne bi osakatilo. Mi kakvi smo i kako sve radimo polovično (ne zato što ne volimo našu djecu – taman posla, nego mentalitet jbg.) pravimo kategorije sakaćenja djeteta.
– Prva kategorija vatra i struja. Pokušaj ograditi sve površine sa vrelim podlogama i direktnim izvorom toplote-plamena i počepi u kući sve izvore struje (utičnice).
– Druga kategorija ćoškovi. Moda je takva da smo u fazi gdje imamo ili sve ćoškasto ili sve oblo u kući, do svega između to dvoje. Logika nalaže da dijete ne bi nosalo čvoruge i modrice po glavi kao bubuljice, polijepiti spužve na sve što je opasno špicastog oblika. Uradiš tako i nadaš se najboljem.
– Treća kategorija su ladice i ormari. E tu nastaje problematika i ispoljava se sposobnost roditelja da improvizuje. Oprema koja sprečava bebce da ulaze u ladice, ormare i slične djelove namještaja skupe su ko sam đavo, kao da kupujemo pozlaćene lance i katance ali ajde sad da ne cjepidlačim. Elem u tim slučajevima, obično majke, uzimaju kojekakve krpe i marame i vežu sve kvake, ručke i ostale peripetije kako mali šampioni ne bi napravili džumbus u stanu, a i kako ne bi sebi razbili nos prilikom vježbe otvaranje/zatvaranje.

Relativno skoro sam takođe negdje pročitao da upravo sve ove mjere i jesu odgovorne za to što djeca teže shvataju i percipiraju neke stvari. Tj, da budem jasniji, teže im je objasniti zašto nešto peče, boli ili šta ti ja znam već, zato što ništa nisu iskusili na svojoj koži i nije im jasno zašto to nije dobro ili se ne smije. E sad, mozak svakog roditelja, pa i moj naravno upali lampicu, ali ne zelenu nego crvenu, pa se zapita “A šta treba da uradim, da dozvolim da gurne prst u utičnicu pa da mu/joj, ako preživi, objasnim kako je to mnogo opasno i kako struja oće kill, ako guraš prst?!” Naravno je da, kao roditelji, u nekim stvarima pretjerujemo i da hoćemo da ih sačuvamo, ali ono što vremenom učim ja lično, a mislim i vi, da je ono što nama naši roditelji govore – “pusti ga/je malo nemoj stalno galamiti, neka proba, neka vidi, nemoj da samo sjedi na jednom mjesti da bi bio siguran/sigurna” tačno. Koliko god teško priznati u pravu su. Naravno ne mislim da treba skinuti zaštite sa svih utičnica – taman posla (granica mora negdje da bude), ali neke stvari koje ih neće dovesti u životnu opasnost, pustite i pokušajte se opustiti – mala djeca nose mnogo veću sreću nego što im mi priznajemo.

Tata Medvjed