Ako imate tu čast da živite na balkanu, tačnije područiju bivše Juge, onda znate da ovaj predio ima nevjerovatan broj običaja koji variraju od toga da se krstite i lijevom i desnom, nogom i rukom do toga da osjećate takav ponos da bi nam pozavidjela bilo koja nacija svijeta.

Ova prva šetnja sama po sebi je ekstra stvar, jest’ da se pobiješ sa ženom odma oko toga ko će kolica da gura, jer realno i jedno i drugo imate želju da vi budete prvi. To vam dođe kako kad malom djetetu kupite novu igračku, pa je ono odma skopa i igra se 2 sata bez prestanka i nema šanse da iko drugi može i da je pogleda. Nakon dva sata zavrsi u nekom ćošku vjerovatno već polomljena. Dobro, analogija malo bezveze svjestan sam, ali poentu razumijete.

Spremanje za izlazak svodi se na to da na krevet na kome spavate (još je bolje ako imate bračni krevet, više odjeće stane na njega) razastrete svu dječiju odjeću i vršite selekciju po principu – za oko kuće, bezveze, manje bezveze ali opet ne, simpatično i EKSTRA u ovome će izgledati top! Dok dođete do tog EKSTRA odjelca, napolju se izmjenjali 3 godišnja doba, prošao potop i prošla želja da se uopšte izlazi. Još ako ste živac kao ja, namirite jedno dvije svađe zato što dijete svakako pokrivate nečim laganim te se bar dvije trećine njegovog outfita uopšte i ne vide. Realno možete obući samo neku fancy majicu a dole ga ostaviti full comando (u peleni). Ali neeee! Sigurno ćemo stati, neko će ga vidjeti, nedaj bože da ga ko podigne pa da vidi da je neki glupi šorčić ili kakve čarapice koje se ne slažu uz ostatak odjeće. Sunce žarko….

Sjećate se nekad prošlog teksta kada sam pisao da mene kao oca puno i ne interesuje šta će tačno biti na njemu, dok god mu nije hladno i dok god nije u nekim “sumnjivim” bojama. To je stvarno istina i siguran sam da 90% vas očeva stvarno i ne vodi mnogo brige oko toga. Sa druge strane tu je Mama i kad je u pitanju majkin sin prvenac (u tom periodu i jedinac) nema šanse da može da izađe svakakav. Nekad pomislim da žene mnogo više vremena provode spremajući i birajući odjeću za muškarce nego za curice. Razlog je vrlo jednostavan. Mi muškarci dok smo bebe ili klinci do nekih 5-6 godina stvarno ekstra izgledamo u tim dječijim fancy stvarima. Kad se sve lijepo uklopi eto tebe kao na naslovnici za Vogue, dok, kad već odrastemo, šta god čovjek stavi na sebe nije to – to. Il’ je kratko, il’ tjesno, il neki dio štrči (obično stomak kod medvjeda), na kraju popizdiš navučeš šta bilo da nisi go i eto – žurka može da počne! Usput rečeno, iz iskustva, majke gube želju za fancy oblačenjem klinaca čim navrše 3 i više godina. Što? Pa zato što ga čovjek obuče, upari, sastavi tip top a on, oči tatine i duša mamina, izađe ispred zgrade u čistim patikama, uskoči u prvu baricu i usvinji prvo njih, pa posle 30m odluči da je blatnjava lokva pored trotoara divno mjesto da sjedne i odmori u svjetlo sivom šorcu ili pantolicama. Pas mater….

Kad si bebac sve izgleda top, ali stvarno. Pustio sam par puta da supruga obuče malca za neke događaje na kojima mora da izgleda ekstra fino i da znate kad ga čovjek vidi, onako skockanog sa nekoliko mjeseci ili godinu, odma poželi da zvekne nešto od rogate marve i da ga ženi! Nema dalje to je to!

Elem, izabrasmo dan kasnije u čemu će da izađe (juče) i spremamo se da izlazimo. Pita ona “Hoćeš ti kolica?”. Znam da je iz kulture i kurtoazije i da puca od želje da ona gura, a ja se mislim “Ma jok ti ćeš! Gdje tata da ne prošeta svoj ponos kroz čaršiju! Dal’ si normalna?!”, ali odgovaraš isto tako kurtoazno kao što i ona tebe pita “Pa kako hoćeš, svejedno”, (malo sutra), “Ako hoćeš ja ću sad, dok se ti još malo ne vratiš u normalu.” Nekad moraš biti i snalažljiv ako hoćeš da neke stvari odradiš po svom. Ha ja, uče se međedi zanatu i kad su stari, samo polako.

Dobijem ja tu čast da sa ogromnim osmjehom na licu i još većim ponosom proguram kolica našom malom čaršijom i da svakom ko nas pita, “Jaooo jel’ to vaše?! Pa divnoooo, nisam ni znao/la da očekujete!”, kažeš “Naravno da je naše, tajo sebi napravio!” sa tolikim ponosom da hoćeš da prsneš od sreće. Bože me oprosti, ko da sam ga ja rodio! Šetnja se svodi na to da ćeš (ako živiš u malom gradu) na svakih 10 minuta da sretneš nekoga ko te zna i ko će da ti tutne neke pare djetetu – zato što se valja! E ovde dolazimo do onih običaja od kojih ‘oće pojedinac da se krsti i nogama i rukama. Baš ta prva vožnja je jedan koji je meni neshvatljiv. Da se razumijemo od sitne valutne šprice nemam ništa protiv, ali da neko neće da priđe i vidi dijete zato što u tom momentu nema neku šušku u džepu, nikad neću shvatiti. Šta kao dijete neće napredovati, zlo ne čulo, ili nešto će mu faliti ako mu ne zvekneš kakvu paru pod glavu? Ma ‘ajte molim vas! Koliko je kod nas taj običaj lud, govori činjenica da smo se u par navrata morali sa ljudima dovikivati (pitati za zdravlje) preko ulice, jer Bože nema kod sebe ništa, ne može bebu u oči pogledati. A ovaj naš spava, tocilja, koma… Ne bi druže ni on tebe vidio ne brini siguran si.

Da zlo bude veće dešavalo se i meni i ženi da se zateknemo u takvoj situaciji. Vidiš nekog poznatog sa djetetom prvi put i treba se prići i pozdraviti, pitati za zdravlje, kako Bog zapovjeda, ali ne, jbt. pa sramota nemamo ništa sitno u novčaniku. O majko draga! Kako prići a ne dati makar cenera?! I tu je uvjek vječita dilema i kad imaš, koliko dati da nije sramota, a da opet nije previše da koga ne zadužiš. E zbog takvih gluposti volio bih da niko ništa ne daje tako po ulici. Nema potrebe, lakše je kad dijete odraste da mu daš za sladoled i čokoladu i ispunio si “obavezu”, nego da sad lomiš glavu i prste dal je 5 KM premalo reda radi, ili je 20 i 50 previše da mu/joj roditelje ne bacamo u trošak sutra kad nas sretnu. Realno gledano, sume koje se daju djeci tako po ulici u toku šetnje (svakako završe kod roditelja koji su izašli na sladoled, kafu, čaj, sok – gotiva jbg. tad se ima) zavise i od toga koji je dan u mjesecu. Bez obzira koliko dobro nekog znate, i koliko ste bliski, ako je prva polovina u mjesecu onda smo obično darežljiviji jer jbg., dijete je to, a i jednom se živi. Dok oni koji se sretnu u drugoj polovini mjeseca dobiju nešto manje. Visok datum prijatelju, zafaliće salama, pelene ili kakva kašica. De ti cenera da mi ispoštujemo, ko zna šta može biti do plate. Doturićemo posle!

Kuku nama sa nama ovaki kakvi smo!

Do sledećeg čitanja.

Vaš,

Tata Medvjed.