Za one koji su zaista srećni, muke sa grčevima neće doživjeti uopšte ili u najgorem slučaju, iskusiće ali u vrlo kratkom periodu. S obzirom da Tata Medvjed nije bio srećne ruke kada su se djelila djeca bez grčeve, naša muka počinje rano i traje zaista dugo. Znam da je ovo blog za tate, namjenjen mojoj kuknjavi, ali bio bi totalno g*vno kada bi rekao da sam se u periodu grčeva samo ja napatio. Naime moja žena je tu odigrala ključnu i ogromnu ulogu, a objasniću kroz teks i na šta zapravo mislim.

Ko ne zna Tatu Medvjeda, a mnogi vjerovatno i ne, onda ne znate da ja volim (kao i svaki međed) da spavam. Ljudi moji ja toliko volim kvalitetan san da je to neopisivo. Da budem apsolutno iskren, moja žena je često ljubomorna na moju ljubav prema krevetu, jastuku i blaženom snu. Sad već čujem kako rondate vi koji ovo čitate – “Pa ko to ne voli da spava?!”. Postoji razlika. Neko spava zato što mora, neko zato što voli, neko ne spava nikako (ima i ta grupa meni apsolutno neshvatljivih ljudi) i ima onih koji kažu “ma meni treba samo pola sata – sat sna i ja sam kao nov?!” Jbt kako?! Kako iko normalan nakon cijelog dana rada, cijelog popodneva sa djetetom, može da kaže “Ma ja samo prebijem malo i mogu dalje!” Gdje dalje zemljače, kako, čime, ‘se drogiraš ti?!

Od malena imam čvrst san i zaista me je teško probuditi. Baš mora da se desi neko ekstremno s*anje da bi moj mozak upalio alarm i podigao moje tjelo iz tople postelje da bi vidio šta se dešava. Znate da postoje one uzrečice “spava kao top” ili “bomba ga ne bi probudila”. E ja sam 99% takav, onih 1% je otišlo u đavola prvih 40 dana kada je malac stigao kući, pojeo ih onaj strah o kojem sam već pisao. Da budem još jasniji kod mene postoje određene varijacije, a one se ogledaju u tome da mogu da ili ne spavam čitavu noć nikako pa da nekad sledeći dan namirim onaj san (ali moram da namirim) ili da zaspim ekstra rano naveče pa da kao vampir Toza ustanem u 3 ili 5 ujutro pa da dežuram do svitanja. U oba slučaja količina sna od 8 do 9 sati se mora ispoštovati i druge nema.

Stiglo dijete, naravno, poslali mi ga sa grčevima iz porodilišta (because why the hell not) pa sad ti kukavče koji voliš svoj san gledaj šta ćeš i kud ćeš. Neću da griješim dušu, prvih mjesec nije bilo tako strašno, a i strah nas držao u polu-snu (rezultat toga je da smo izgledali gore nego zombiji iz Walking Dead) pa smo kako-tako funkcionisali. Nakon mjesec dana kao da je neko malo okrenuo ručku na potenciometru na više i sve je to eskaliralo. Znači drama. Govore nama svi i koji imaju i koji nemaju djecu, “ne brinite sve je to normalno sve će to biti ok, prolazi to za određen period”. E, a što sam napisao određen period? Zato što očigledno postoji generalna neusklađenost između roditelja, doktora, baba i vračeva jer svako ima svoju priču. Po jednima ove muke traju oko mjesec do dva dok se dijete i njegov stomak ne aklimatizuju na mlijeko, sredinu i ostalo; drugi pak govore da je to patnja samo prva tri mjeseca, treći opet da će trajati do pola godine itd…

Zamislite sad nas dvoje (uglavnom mene spavalicu), koji nekako izguraju prvi mjesec i ponadaju se da je to već na kraju! Zamislite izraz naših faca i osjećaj razočaranosti kad 15-ti dana nakon tog roka imaš i dalje isti problem. OK, prihvatiš nekako, precrtaš to na kalendaru pa čekaš onaj doktrski drugi ili treći mjesec. Čekaš, ne spavaš, pokušavaš da ne kukaš okolo da te narod ne bi smatrao mlakonjom, uvučes stomak, stisneš zube i guraš. Guraš 4 mjeseca i kontaš da ni doktori ne pogađaju. OK! Nastupaju babe/nene i vračevi koji kažu pola godine. Ajde, pregrizli smo 4 mjeseca šta je još 2. Nemate pojma koliko se 2 mjeseca pretvore u dvije godine kada u toku noći ne spavaš više od 3 sata i to na prekide. Da 3 sata ukupno kada uzmete period od 23h do 7h, kad sav normalan svijet spava.

Doći će i tih pola godine, ćuti trpi, htio si dijete (još prvo pa muško – pisnuti ne smiješ). Bogu hvala neka je živ i zdrav, sve čovjek podnese. Mogu ja to! Prođe šesti mjesec utopiji ni znaka ni glasa. Tj. glasova ima, dere se noću onaj moj kao jarac, deremo se i mi s njim. Plače on, plače žena, plačem i ja i grlim jastuk ne mogu se rastati od njega. Drama. Omanule i babe i nene i vračevi. Šta sad prijatelju moj?! Ali stvarno uhvatiš sebe da sjediš i pitaš se “jbt dal’ će ovo proć ikako?”. Da se ne pretvori u nešto hronično što će njemu praviti problem i kasnije? Ma neeeee. Nije moguće ipak sam njega ja napravio, a Tata Medvjed može pojesti gumeni opanak blago obaren u slanoj vodi bez da ima ikakve stomačne tegobe. Ma je*em ti genetiku to je sve povukao od majke! I ona je takva mrljava. Šta god pojede muči je. Znao sam! Mati je kriva!

Kod nas očeva ta optužba za loš materinski genetski materijal dolazi prirodno. Gdje tata da bude kriv i gdje moja genetika da mu pravi problem?! Na mene povukao sve, kosu, oči, lice, nos, za tjelo još ne znam – nadam se da neće biti međed kao ja (medo može u najboljem slučaju). Ko god ga vidi kaže da je predivan i isti svoj tajo! Znači ono iznutra je njeno i u tom momentu njena loša genetika je ta koja meni neda da spavam! Svjestan sam ja da je to glupost ali neispavan i izmoren čovjek svašta pomisli. Ženo ne zamjeri!

U tom šestom mjesecu nas dvoje konsolidujemo svoje redove i pravimo dogovor. Kako mali makar preko dana uhvati nešto sna i bude relativno miran, a ja sam na poslu (i tad odmaram), de ženo spavaj i ti sa njim preko dana da noću možeš dežurati, a ja ću vikende, Jbg jest da nije ravnomjerna podjela ali neko u tom periodu treba da radi da bi imali od čega živjeti. Iako na oko nepravedna podjela dužnosti, gora mi je opcija uvjek bila da otac (zato što radi) spava u drugoj sobi ili kući, a ti ženo pošto ne radiš pogini oko djeteta, jbg naspavaćeš se za koju godinu, ako Bog da. Ne! Ako sam ga napravio ima i ja da se zezam oko njega, koliko mogu i kad mogu. Jedan sam od rijetkih koji imaju slobodne vikende i bio sam apsolutno voljan da vikende mjenjam suprugu od 7h do 23h. Da do 23 jer opet, spavalica sam, ljudi ne funkcionišem umoran, ali nikako. Probao, klao se sa ženom i narodom, galamio sam na sebe u ogledalo. Nije to za mene.

Od tog dogovora stvari se malo mjenjaju. Ja mogu da spavam, koliko toliko, malog uvjek neko pazi naravno i skače oko njega, život ide dalje i sve nekako funkcioniše. Jest da smo i žena i ja imali periodiče opstipacije zbog suve hrane, jer ona jadna nije hobotnica pa ne može po danu i da spava i da njega non stop nosa i da spremi šta na kašiku. Ma nema veze, za 6-7 sati sna noću ,mjenjao bi ja salamu za supu uvjek, makar ista iz mene izlazila svaki 5-ti dan. A i ta supa je brate precjenjeno jelo, šta tu imam šta da započinjem obrok, daj brate ono glavno da se najedem i izvrnem ko svaki međed, pa da vidimo šta ćemo dalje. Realno.

Bi ovo malo veći uvod u problem grčeva kod nas tata, ali OK, neka perspektiva treba da se dobije. Inače bi ja vama ukratko rekao da je moje djete imalo godinu dana grčeve, ja nisam spavao, mučio se, buhuhuhu, a vi bi svi kolektivno odgovorili – “Ma de ne jedi g*vna nisi ti jedini koji se patiš”. Da, znam da nisam jedini, ali kako je u mom životu sve specifično, tako je bilo i ovo iskustvo (čitaj muka). Naime već sam rekao grčevi trajali godinu dana. PUNU GODINU! Medicinska struka na aparatima! Jbg šta ću gospodo, od sad malo na našem podnevlju da vršite istraživanja. Nismo mi ko kojekakvi evropljani i zapadnjaci meki i gnjecavi. Kad ih šta muči i boli, traje koliko piše u udžbeniku (školski slučajevi, što bi rekli), nego fino dođeš na Balkan uradiš istraživanje pa da vidiš bajo šta je grč i bol i da vidiš da ne traje mjesec – dva ili tri plafon, nego 12 mučkih mjeseci znoja i suza. Da vidiš šta je balkanski stomak koji kad odluči da te muči, muči gore nego ameri zatvorenike u Gitmu. Da druže.

Definitivno sam čvrsto ubjeđen da dječiji grčevi ili vam kolike nisu iste kod nas na balkanu i drugdje u svijetu. Sad više ne pričam o dužini trajanja nego intenzitetu. Kod mog klinca vam je to išlo ovako. Noću (od 1 do 7 ujutro) se budio na svakih 25 do 45 min. Taman onoliko koliko ti treba da se ponovo uspavaš i zgrabiš onaj prvi čvršći san kad eto ti ga na! Kmeeee boliiii!!! Ajd na noge opet! Noćna smjena pripadala ženi ali iako nekad nisam ustajao nisam mogao ni da spavam. Kako bi i mogao kad mali simfonijski orkestar udara punom parom 45 cm od moje glave. Ćuti zabij glavu u jastuk moli boga za jos pola sata pa posle šta bude! Neće moći. Dnevna rutina se svodila na to da može i hoće da uhvati između sat i sat ipo kvalitetnog sna pa je žena mogla dušu da odmori. Popodnevni grčevi su bili takvi da si mogao sat da naviješ po njima. Kretali su oni tačnije nego japanski brzi voz. Nije se desilo 15 sekundi da promaši. Bio je navijen po bog zna kojoj vremenskoj zoni. Početak se očekivao u 19:00 a kraj u 23:00. Ovo sam još tad trebao poslati u rubriku “Nevjerovali ili da”! Znam da ja nisam mogao vjerovati!

Sistem borbe protiv dječijih grčeva se razlikuje od roditelja do roditelja i od bebe do bebe. U našem slučaju nosanje i spavanje na nama u najgrđim mogućim položajima je odrađivalo veliki posao. Bogu hvala nije bio krupna beba pa smo i to nekako izdržali. Jest da smo i ja i žena i ja imali bicepse na kojima bi nam i Schwarzenegger pozavidio ali ajd to ćemo da stavimo u rubriku “pozitivna strana grčeva” (to će usput biti i jedina stavka te rubrike). Znači nosanje, nunanje, ležanje na našim stomacima, ramenima, koljenima. Ljudi da mi je neko pričao da postoji toliko poza u kojoj beba može da zaspe ne bi mu vjerovao. Ja sam ponosan na činjenicu da kao i svaki međed mogu da zaspim gdje me baciš, ali ono nije izgledalo humano. Da zlo bude veće to je gospodinu odgovaralo. Kako i zašto đavo će ga znati. U periodu ove muke morali smo i na brzi kurs masaže. Kako sam masirao pozavidjela bi mi svaka švedska i tajlandska maserka. Davao i Tata Medvjed masažu sa happy end-om, ali ne onaj na koji su neki navikli. Masaža sa blaženim snom na kraju. Ljudi kakav sam rad ruku imao ne bi mi vjerovali. Pokušao da primjenim nove maserske vještine par puta i na ženi u onim divnim (previše rijetkim) trenutcima blažene intime, ali nije to to. Gospođa je škakljiva i ne voli da joj se masira stomak. Ja kakav sam smotan praksu skupio na stomaku, sad kad to prebaciš na ramena ili leđa gdje je malo više kostiju, ispadne kao da pokušavam da joj izbijem diskus herniju. Katastrofa, u početku, ali Tata brzo uči.

Do sledećeg pisanja.

Vaš,

Tata Medvjed.