E dragi moji da počnemo!

U životu svakog od nas postoji neki cilj. Glupo bi bilo da ga nemamo nikako. Nema smisla živjeti.

E sad, životni ciljevi se razlikuju od pojedinca do pojedinca ali i od perida života. Moj prvi, nazovimo ga rani cilj, je bio da završim školu i fakultet kako bi se konačno riješio knjige. Ubrzo nakon toga dođe sledeći cilj, pod uslovom da niste iz dobrostojeće porodice kao što nisam ja bio, a to je da vam treba posao jer nemate para. Stigne prvi posao, prva plata i onda kreće malo uživanja prije nego što odlučite da napravite veliki korak u životu – da zasnujete porodicu.

Da se potpuno razumijemo nisu svačiji koraci ovakvi i nemaju uvjek isti redoslijed, što je potpuno OK sa moje strane. Prioriteti su nešto što svako pravi prema sebi i svojim potrebama i nema teoretske šanse da dvije potpuno različite osobe mogu da planiraju isto. Bogu hvala na tome, ne bi nam bilo zabavno ni malo!

Kod mene su vam nekako onaj prvi posao, prva plata i životne ludorije kratko trajale. Nekako sam uvjek težio nekoj zajednici i tom bračnom životu. Šta da vam kažem, pojam porodice, braka, djece me više privlačio nego bacanje para na ludorije koje kratko traju, a koje se još brže zaborave. Nekako me sve to brzo smaralo i nije imalo smisla ništa drugo do svadbe, braka i konačno djeteta (djece).

E odavde kreće dramaturgija.

Oženih se i ja nakon duže veze. Fine godine zabavljanja prođoše, pa zajednički život kao test tolerancije i debljine živaca i jednog i drugog i na koncu brak kao kruna svega toga. Ležiš tako oženjen, srećan, mlad i kontaš šta drugo da uradiš da sebi zakomplikuješ život u ovakvo (ne)vrijeme. Pa djete/ca naravno! Što da ne?! Neočekujte ovde detaljne opise kako se djeca prave, ako to ne znate, vratite se koji korak unazad. Za ovaj dio se snađite sami, ja sam svoj dio posla odradio! Mučki!

Dođe i prvo dijete, Bogu dragom hvala, zdravo i pravo. Muško nasljednik prezimena! Može li radost, jednog sada već oca, biti veća? Može naravno, ali otom potom. Da se razumijemo u startu, to što je bilo muško ne pojačava radost koju otac tada osjeća. Bez obzira na pol djeteta, radost koju sam lično doživjeo u tom trenutku nije mjerljiva apsolutno ničim. Plakao sam taj dan uz suprugu i mali smotuljak u rukama kao dijete, a to mi se desilo samo još jednom u životu, ali nećemo o tome sada.

Kako red nalaže, vrijeme je da se rođenje i zalije, a u žargonu nas “mladih” zovi društvo, kumove, poznanike da se obandačimo kao stoka. Što da ne, i to je za “mlade”. Bogu hvala pa nam odgoj ne dozvoljava ništa manje od izobilja u ovim situacijama te se shodno tome tako i ponašamo. Rođenje sina za nekih 20-ak zvanica slavi se, pa približno, kao i za njegovu svadbu. Ubi nešto svinja, janjadi i sitne peradi, alkohol neka teče potocima i spremni smo za “Rođenje sina starter pack”. Slavlje naravno traje do u sitne sate, komšiluk u navrate ludi i konta ili da nas pobije (pošto policija na vrata ne pomaže) ili da se pridruži budalama. Muzika udara sve od odabranih djela Džeja Ramadanovskog do one stare dobre i nikad izlizane “Kolji Vola Rodio Se Lola” Zoke Kuline koja se pušta na repeat dok domaćin (TATA) leži pod stolom i zavija kao mlad vuk.

Prođe i veselje. Sutrašnji dan tjera svakog na samoprezir i “čvrsto obećanje” sebi da više nikad neće piti – otprilike do rođenja sledećeg svog ili nečijeg djeteta. Ali samo ako ste dobri prijatelji ili familija, jer Bože moj, nije baš red da se ubiješ na tuđem slavlju gore od onog ko slavi. Ne ide to!

Dođu i poslijepodnevni sati tog dana nakon slavlja kada već možete da ustanete i makar djelimično funkcionišete i dođe vrijeme da se spremate za dolazak supruge i onog malog smotuljka koji sad zavisi samo od vas dvoje. E tu te stvarnost zvekne u glavu kao djedov malj od 5 kg i tu skontaš šta te čeka. Do sada svako od nas je morao da vodi računa samo o sebi, čak i to smo radili djelimično. Budimo realni bez obzira na godine starosti roditelji su i dalje dobrim djelom vodili računa o nama. Sada ta uloga spada na tebe – OCA i suprugu. Sad već počinje znojenje i razmišljanje – da li mi to možemo, kako ćemo, vjerovatno i neminovno je da ćemo nešto i uprskati ali zato je brak zajednica DVIJE osobe. Gdje jedna stane druga produži.

Realno gledajući očevi nemaju i ko zna da li će ikada imati osjećaj i vezu sa djecom kao što to imaju majke. Nas očeve (a govorim samo iz svog iskustva) u početku samo strah može približiti tom majčinskom urođenom instinktu i držti nas tako jako vezane za djecu da to nije realno opisati. Ne mogu vam predočiti koliko sam se prvih mjeseci budio na svako malo samo da čujem da li ono malo čudo u krevetcu diše. Pa ako na momenat ne uhvatiš zvuk sitnog daha odmah ide panika, udaranje prstima po ćoškovima kreveta, ormara, krevetca, buđenje supruge da vidi koji se đavo dešava jer dijete nije udahnulo i izdahnulo punu SEKUNDU ipo?! Onda ona nakon dužeg dojenja, tek što je zaspala i uhvatila san, ustaje (ako u međuvremenu ne ronda jer je budiš 50 put za dva sata) osluškuje i vidi da dijete apsolutno normalno diše i spava kao top, tebe naziva komplet kretenom što joj kradeš i ono malo vremena za odmor.

Da, patnja prvih 40 dana je stvarna. Zašto 40 dana?! Pa u tih 40 dana sve, ali sve je apsolutno novo, od tvoje supruge koja je izgledala kao burence prije poroda, do onog malog što leži i čeka svoj sledeći obrok, do obaveza koje spadaju samo na tebe bar po noći. Šta to podrazumjeva?! Pa druže moj, podrazumjeva to da, ukoliko je žena imala teži porod, zasučeš rukave i radiš ono za šta te majka priroda nije spremala do tog trenutka. Od presvlačenja, podizanja (koje je samo po sebi previše stresno jer ono malo bebče izgleda kao da je od želea i najmanji loš pokret znači katastrofu epskih razmjera), nosanja, podrigivanja do kojekakvih drugih iznenađenja.

Znaš kad sebe smatraš muškarčinom i jakom osobom, spremnom na sve sa m*dima od čelika, e čekaj prijatelju kad dođe momenat da treba da presvučeš bebu sa nešto manje od 3 kg i oko 60-ak cm. Ruke ti se pretvore u neupotrebljivu masu jer si u konstantnom strahu da mu nešto ne slomiješ. Muškost ti se uvuče na mjesto na kom nije bilo zadnjih 30 god. Pitanja u glavi mali milion na koja niko sem tebe i supruge nema odgovor. Ona koja je malo obučenija (5 dana ležanja u porodilištu, valjda ih nešto nauče majku mu), malo smirenija i malo više psihički i fiziološki spremnija na to, ali Bože moj, porođajne muke i oporavak, pa sve to spadne na tebe uz verbalna uputstva vaše bolje polovine.

E sad ako ste se kompletno us*ali kao ja prvi put džaba sva ta verbalna uputstva. Ma džaba i da te maljem u glavu udari ne smiješ maknuti i Bog. Govori ona meni raširi noge, obriši tu i tu, podigni guzu, a sve što ja čujem je “Tata Medvedje ako malo jače cimneš iščupa mu onu malu nogicu”. “Kuku osakati djete a tek stiglo u kuću”! I onda sve počne da se vrti i počneš da se znojiš i treseš. U trenutku čujem ja svoju ženu, kako joj je već dopizdilo i kako se dere na mene! “Kakav si sakat kad ja moram ovakva, ni zašta te Bog nije stvorio”! E gospodo, tad se vraća želja za dokazivanjem i ona naša muškošt. “Koga bona”?! “Sad ćeš da vidiš kako to tajo radi”! Pa onda opet u sebi “Kontroliši se Međede jedan nije to ništa, ajmo samo lagano, ne uvrći ništa i sve pet”! Nakon pola sata muke presvučem ja dijete prvi put! Trajalo je samo još toliko, kud se djete smrzlo, kud se jadno napatilo samnom, kud se ja preznojio i umorio kao da sam polumaraton trčao!

Inače toplo preporučujem iskustvo, kakva mornarica i vosjka, kakve Navy Seals obuke, ovde brate rastu m*da i ovde jesi ili nisi – OTAC!

Do sledećeg teksta!

Tata Medvjed.